Filoblogija: Prozna igra

Moja varijacija na staru temu
Filoblogija: Prozna igra:

Sedim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. - Istina, to niko i ne  zahteva od mene, ali to je svejedno. Jedino što me opravdava je tvrdoglavo odupiranje promeni, izvesno topla inertnost ovog istog položaja, mišića napetih taman koliko je potrebno, glave taman toliko nagnute napred da je to prirodno i prijatno. Nije mi čak ni udoban taj položaj, ali na njega sam se tokom ovih 34 minuta toliko navikao da mi se zaista ne mili da ga menjam. Platforma je prašnjava i pregrejana, ali stabilna. Nisam više čovek u sedećem položaju, već zacementirana konstrukcija kostiju i mesa, pri čijem bi se milimetarskom pomeranju začula škripa armature, neprijatna i bolna buka, a ako mi nešto smeta pa to je, sigurno, neprijatnost. Ovaj prozor sigurno nije prijatan za gledanje, ali lakše je kad o tom istom ne razmišljam, i kad pogled prosejem kroz okno, pored zalepljene muve i tragova prošlonedeljne kiše, tik napolje na vazduh koji se odavde ne da pomirisati. Budem li razmišljao od kada su te mrlje tu, pomisliću i na to kuda je autobus išao prošlog utorka kad je kiša padala, šta sam ja radio tog istog dana, zbog čega je izostalo uobičajeno pranje tramvaja, (a tako nešto kao što je pranje tramvaja je valjda uobičajeno ?), šta se desilo sa praonicom, ko se iz praonice razboleo, ko je sve gledao kroz ovo staklo i u šta,ko li ga je sve dotakao svojim prstima pre mene. I dok se tako, u mislima, šetam životima nepoznatih ljudi, možda bih mogao da pomislim i na Anu, jer ona je kišu volela više od svih ljudi koje ne poznajem. Ne, bolje da ne razmišljam o tome. Onda ću pomisliti i na tamnu sitnu zemlju što se natapa vodom pod mojim cipelama, dok stojim iznad drvene kutije što se spušta u zemlju, pored betonskih i kamenih spomenika sa imenima i datumima. Baš tog prošlog utorka. Ne, ne bih ipak da razmišljam, radije ću da gledam netremice u cvećaru što se zadesila ispred mene, a koja će zbog trase tramvaja uskoro da iščezne. Cvećarka pije kafu i stavlja ruku u džep. Nadam se da traži cigaretu, jer bi to upotpunilo sliku koju imam o cvećarkama.
Promašio sam stanicu pre 2 ulice, ali još uvek mi se sviđa položaj u kojem sedim.

Коментари