ulomak


U toj postelji na pruge slegli su se svi glasovi odbijeni o zidove.
Čaršav zbilje pod tvojim prstima se gužvao.
To sam tada video samo ja, no skrušeno se miris mokrih makova tobom odenuo. Onih drevnih, crvenih, što sasvim malo na cveće, a više na ideju mirišu.
U vazduhu je lebdeo nagoveštaj nekakve buduće tvari i zakačio obod zaboravljenog šešira na ormanu. Na zidu slika nekog starog boga vina, moćnog a zaboravljenog, uskrsla zarad sasvim svetog čina između dva smrtnika.
Iščezla ujutru, hitro i tiho kao mačka.

Nedeljna jesenja jutra, kao praznici. Neretko i jesu. 
Zvonjava teška i jaka i tamjanski rezak trag. Ljudi što se tiskaju na ulazu i svečan crkveni prag.  Gledam sve nemo, s prozora, a studen boli me u nozdrvama.
Voleo bih katkad da tu maglu, gustu, šećernu vunu, kašikom jedem. Da progutam  lišće i nebesa što su na zemlju sišla.
Blažena su obzorja. Pramen potonjeg dana u samo jednoj iskri na horizontu. 

Eno, prolazi ulicom, čežnja jedna, otelotvorena. Taj tren je opasan kao tesnac između hladnih oštrica makaza. 
Mogao bih skočiti odande, ruku pružiti, doviknuti nekakvu već spremljenu rečenicu. 
Nespretno hteti, a odlučno izvesti taj komad. Komad što u imaginarnom pišem, a nikad na javi ne izvodim.  

U ramenima osećam sneg, padaće danas.


Creative Commons licenca
Ovo delo je licencirano pod uslovima licenceCreative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Unported .

Коментари