Snežna strnadica




Negde sam već pročitao ovo poglavlje. 

Naravno, kako to uvek biva sa opsesivnim razmišljanjem, dugo nisam nalazio pravog uzroka moje tad besmislene asocijacije. Sve dok se, sasvim slučajno, u mom potiljku nije zatekla velika kvadratna stranica otrgnuta iz jedne magične zbirke priča Eskima i Čukotskih naroda. Počinjale bi uvek tim bajnim :“ Davno, davno, da se toga više niko i ne seća...“, a ono što je nastavljalo svaku od tih rečenica zakopao sam u podnožju nekog drveta u čijoj sam se blagoj senci obreo i zaspao, dok na kraju nisam zaboravio i hladnu tundru i zelene korice. 

Mora da su ta usanjana slova, visoko u drvetu tavanice, samo to i činila: čekala, tako urezana, na čas ispunjenja jednog zgodno pridenutog značenja. 
No šta ja činim s rečima ? 
Ne smem ni dan-danas kazati naglas ono što zaista želim. Bojim se, sasvim bezrazložno i ludački opravdano, da zvuk ne ukrade svaku nadu o materijalizaciji ideje. 


Ideje su izvor, uzrok, uzor svega što postoji.
Savršene
. Večne.

Prigodna postavka za fascinaciju sasvim nežne vrste : poseta starih porodičnih prijatelja u proputovanju. Vraćaju se s mora. Vidim je prvi put nakon dugo, dugo vremena. 
Zbunjenost neuspešno skriva u nešto malo krvi što navire u obrazima. Ganut sam. Gramzivi nevidljivi mravi mi se penju uz listove i podlaktice. 
„Sutra ujutru nastavljaju kući.“ 
(Nemamo dovoljno soba, spavaću na podu.)Nekakav liberalan prst vaseljene spojio je moje nesvesne žudnje sa planovima roditelja. 

Pričala je tiho i to o bezrazložno zanimljivim stvarima. I kako je samo graciozno prešla onu granicu koju često prepoznajem kod dece u gostima, kad se u početnim rečenicama sa domaćinima izražavaju lakonski, opipavajući nepoznat ili zaboravljen teren, a onda se počnu igrati u pesku, kao da su oduvek i samo tu provodili svoje dane. 
Čudno je; sećanje na noć koju je provela u mom krevetu oivičeno je samo nekakvim belim pamučnim dolinama i okruglom hladnom dugmadi. I kao da neko Šopena svira na klaviru. Kratka tišina između nota smestila je u nekom anahronom kontinuumu osete i nadražaje i predstave o njima, poput velike divovske ruke što se igra sa živim igračkama pa ih naizmence ili zatvara u tminu ili radoznalo promatra na otvorenom dlanu. Možda je samo imala izdužene prste pa sam ih kasnije, u nekom snu,video na dirkama metafizičkog instrumenta.


Milena Pavlović Barili

Zaspala je previše brzo... Porazni déjà vu nasukao se između nasumičnih predmeta, s mesečinom kradom ušetalom u sobu.  Trebalo je u toj omašci uma prepoznati nekakvu sudbinsku nit, možda onu tanku, paukovu, što često između dva stabla sklizne na obraz ili na nos. Trebalo je možda... udahnuti malo hladnog vazduha što štipa, da razvodnim tu nestvarnost što se pritesnila u dnu bokala sa uskomešalom srećom, koju sam pio naiskap, ne osećajući ukusa.
Prošli su sati. Tako porazno kratki ! Ne, nisu me bolela leđa od spavanja na podu.
                                                                                   *
Vidite i sami da preterujem. Nijedna metafora ne služi istini. Mogu samo da pustim da se na ova pleća obruši sve i ništa onog čistog neba što sam davno opasao prstima prljavim od peska, blata i oderanih kolena.
                                                                                    *
Objasniti zašto sam ostao opčinjen tom devojčicom što je ostavila jednu noć svog života u mojoj sobi, bilo bi besmisleno svetogrđe, a siguran sam i pogubno po sve što čini moju ličnost.

Osvanulo je još dosta jutara dok nisam shvatio da je možda i ona svojim nežnim šakama dodirnula onu istu knjigu, sa ilustracijama polarnih lisica i dimom iz iglua što nestaje u  severnoj obdanici. Pregršt detalja i sad se rađa pod zatvorenim očima. Kakve su to sitne laži ! Kako se smešno seta igra Boga, misleći da će uspomena postati stvarnost ako se doda još samo malo boja na već završeno platno !
Istina je da još uvek spavam pod onim drvetom,  nesvestan pravog mesta gde sam zakopao blago.
                                                                                      *

Prošla su vremena nevinosti. Vi nemojte razmišljati šta se s njom zbilo, u čijoj sobi sada spava...Znam ja i kojim se ulicama nedeljom ujutru šeta, ali jednostavno ne želim da je sretnem. Želim da takva, zbunjena i blaga, u sobi mog dečaštva, spava zauvek.

Коментари